Priča odlučuje kamo će te odvesti
Transitions Online
Nema jeftinih rješenja: Hrana, knjige i povijest na Balkanu. Intervju s Darkom Tusevljakovićem.
Nije jeftinih rješenja: Hrana, knjige i povijest na Balkanu. Intervju s Darkom Tusevljakovićem.
Darko Tusevljakovic rođen je u Zenici, Jugoslavija (sada Bosna i Hercegovina) 1978. godine. Studirao je engleski jezik i književnost na Sveučilištu u Beogradu, a zatim je 2010. godine objavio svoj prvi roman. Od tada je objavio ukupno pet romana i tri zbirke kratkih priča, a njegov rad donio mu je četiri velika priznanja. Prije nego što je osvojio NIN-ovu nagradu 2025., osvojio je i prestižnu Ivo Andrićevu nagradu za kratke priče (2023), Nagradu Europske unije za književnost (2017), te, na samom početku svoje karijere, nagradu Lazara Komarčića za znanstvenu fantastiku.
Uz pisanje, od 2016. radi kao urednik i prevoditelj za uglednu srpsku izdavačku kuću Čarobna knjiga. Njegov prijevod Graham Greeneove Srce stvari prepoznala je Literarna zajednica Vojvodine kao najbolji prijevod godine 2020. Do sada je njegov fikcijski rad preveden na engleski, talijanski, bugarski, albanski, rumunjski, slovenski, španjolski, grčki i makedonski.
John K. Cox: Kao pisac, čega najviše mrzite razgovarati u intervjuu?
Darko Tusevljakovic: Naravno, najviše mrzim pitanje o čemu najviše ne volim razgovarati u intervjuu.
Imali ste jedan roman preveden na engleski, The Chasm, 2020. godine. Koje biste djelo željeli vidjeti sljedeće u anglosferi?
Moj najnoviji roman, Karota, mogao bi se povezati s čitateljima koji nisu ukorijenjeni u tlo Balkana. Iako, ili možda baš zato, takvi čitatelji nemaju iskustva koja dijelimo mi, ako smo hranjeni ovim tlom. Velik dio knjige bavi se ranim 1990-ima, kada je nekada velika zemlja, Jugoslavija, počela pucati po šavovima. U ovom romanu opisujem sudbinu skupine dječaka iz raznih etničkih skupina, čije igre, koje su ponekad same po sebi nasilne, narušava ulazak mnogo ozbiljnijeg nasilja iz svijeta odraslih, tako da im djetinjstvo biva grubo prekinuto. Knjiga opisuje trenutak raskida, nasilni i neželjeni prekid jednog načina života i početak drugog. Druga tema je migracija, način na koji napuštanje jednog područja u drugo, promjena okoline i konteksta, utječe na osobu. Te stvari mogu oblikovati nekoga; mogu ga obogatiti ili oštetiti. U tom smislu, mislim da bi čitatelji koji nisu previše upoznati s raspadom Jugoslavije mogli prepoznati univerzalni problem koji je danas prisutan svugdje u svijetu, iako je usko povezan s našim balkanskim iskustvom.
Vi ste također prevoditelj, a mnogi vaši radovi se također prevode. Što čini dobar prijevod ili prevoditelja?
Ah, to je nezgodno pitanje, jer odgovor ne može biti točan. Uvijek postoji taj jedan element na koji je teško ukazati, nešto neuhvatljivo, što je najlakše sažeti u rečenici poput ove: jednostavno moraju biti talentirani. Osim talenta kao nužne osnove za kreativni rad – a ja svakako smatram da je prijevod kreativni rad – tada prevoditelj mora imati i dobru poznavanje oba jezika s kojima radi. Često ljudi pogrešno ističu izvorni jezik, tvrdeći da prevoditelj mora imati vrhunsko znanje jezika izvornog teksta. To je, naravno, točno, ali uvijek bih dodao da moraju jednako dobro poznavati i ciljni jezik. Prečesto nailazim na prijevode na srpski u kojima je očito da je prevoditelj tečno govori izvorni jezik, ali ima problema s materinjim jezikom.
Što će vam donijeti osvajanje NIN-ove nagrade, najprestižnije književne nagrade u Srbiji? Kakav je osjećaj dijeliti pozornicu s piscima poput Danila Kisa, Dubravke Ugrešić, Davida Albaharija, Gorana Petrovića?
Sada mogu platiti piće na račun! Ha! … Pa, naravno, to je bacilo novo svjetlo na moj rad i mene. [Karota] će sada zaista doprijeti do svakog zainteresiranog čitatelja, što može biti samo dobro za nju i za mene. Već primam mnoštvo komentara od ljudi koji su tek sada, nakon NIN-ove nagrade, upoznali moj rad, iako je ovo moj osmi roman. Tradicija i utjecaj NIN-a su zaista ogromni u ovim krajevima. Već desetljećima NIN-ova nagrada je vrhunac književne nagrade, prvo u Jugoslaviji, a zatim u Srbiji … i to je vrsta “događaja” na nacionalnoj razini. Gledano s te strane, nema većeg priznanja koje pisac u Srbiji može dobiti. Stoga sam sretan zbog toga. Čujem mnogo komentara kako, sada kada sam dobitnik NIN-a, imam veliku odgovornost, i da će mi biti teško pisati sljedeće djelo zbog nagrade. No, ja imam suprotno mišljenje – da će mi biti lakše nego prije. Drugim riječima, “Hej, osvojio sam NIN-ovu nagradu, i mogu raditi što želim.”
Koji je vaš najpolitičniji roman? Kako je primljen?
Karota je vjerojatno moj najpolitičniji roman. U njemu, važnu ulogu imaju trenutak raspada zemlje i početak rata u Hrvatskoj; veliki dio radnje smješten je upravo u to vrijeme i na tom mjestu, a likovi su usko povezani s tim događajima, bilo da ih potiču ili trpe njihove posljedice (i često se događa da i jedno i drugo). Opet, ne vjerujem da je ovo politički roman, jer sam zaista želio izbjeći poduzimanje bilo kakvih “jeftinih” političkih stavova, jer su oni lako zamka u koju se može upasti. No, istina je da roman obrađuje osjetljive teme iz naše nedavne prošlosti. Karota je priča o sukobu između Srba i Hrvata, ali u njenom pripovijedanju nikada ne spominjem nacionalnu pripadnost likova, jer sam želio naglasiti da nisam pojednostavio likove, njihove radnje ili im stavio “etiketu”. Radnje i misli su ono od čega likovi trebaju biti sastavljeni, a ne razmišljanja poput toga tko im je otac ili kojoj crkvi pripadaju. Kada pišete o sukobu poput našeg, mislim da je ključno ne posezati za lakim ili jeftinim rješenjima.
Mnogi mi se javljaju i kažu da su proživjeli slična iskustva. Mnogi od njih prepoznaju sebe u događajima koje sam opisao, i prepoznaju emocije koje roman prenosi. To mi mnogo znači. S druge strane, postoje i oni koji bi željeli da knjiga može objasniti prošlost i ponuditi neke definitivne odgovore o ratu, objasnivši tko je bio krivac za što, ali bojim se da to roman ne može ponuditi. To mi nije bila namjera.
Smatrate li da ste srpski pisac? Zašto ili zašto ne?
Siguran sam da to pitanje ne biste postavili američkom piscu. Nitko, na primjer, ne bi pitao Jennifer Egan ili Jonathana Franzena smatraju li se američkim piscima. Jer to je nekako podrazumijevano. No, razumijem zašto je to pitanje uvijek postavljeno nama s Balkana. Naša nedavna (i, da budemo sigurni, i starija) povijest ispunjena je geopolitičkim nesigurnostima, pitanjima o nacionalnom, teritorijalnom i vjerskom pripadanju, tako da izraz “srpski pisac” danas ne znači isto što i prije 50 ili 150 godina. Ali, u mom slučaju, odgovor je jednostavan i ne nosi nacionalne ili, Bože sačuvaj, nacionalističke probleme: smatram se srpskim piscem jer živim u Srbiji već desetljećima i imam državljanstvo Srbije. To bi trebalo biti sasvim dovoljno.
Rođeni ste u Bosni, ali sada živite u Srbiji. Kakve su bile okolnosti, u tim sudbonosnim godinama, vašeg preseljenja u Beograd?
Rođen sam u Bosni, ali sam tamo živio samo kratko. Kao beba, živjeli smo u Crnoj Gori, a zatim sam pohađao vrtić i osnovnu školu u Hrvatskoj, gdje nas je zatekla ratna kriza. Prekinuo je naš obiteljski put uz Jadransku obalu. Zbog rata smo iz Zadra, grada kojeg opisujem u romanu Karota, otišli natrag u Bosnu, gdje je moja majka rođena i gdje su njezini rođaci tada živjeli. Mnogi, kada je rat izbio u Hrvatskoj, nisu vjerovali da će se ti sukobi preliti u Bosnu, ali to se dogodilo vrlo brzo, pa smo se nakon godinu dana morali i mi iseliti iz Bosne. Moji su roditelji napustili Sarajevo u vojnoj koloni i prešli u Srbiju, dok smo ja i sestra ostali u Zenici u središnjoj Bosni s bakama i djedovima, gotovo osam mjeseci. Napokon, Međunarodni Crveni križ uspio nas je izvesti putem improvizirane rute. Išli smo džipom kroz planine i kanjone Bosne do hrvatskog grada Splita. Od tamo smo letjeli u Zagreb, a zatim smo u kombiju otišli u Mađarsku, gdje smo, nakon tri dana putovanja, dočekani od strane drugog tima Crvenog križa iz Beograda. Sjećam se da sam, izlazeći iz džipa, pomislio da su mi roditelji smanjeni – prošlo je osam mjeseci, a u to vrijeme sam rastao brže nego ikada. Tako je došlo da smo ja i sestra u Beogradu dočekani od tih malenih ljudi, umjesto visokih i velikih koje sam imao u sjećanju.
Priča se da ste zaljubljeni u svoj “čushkopek”. Mislim da imate što objasniti, gospodine.
Čushkopek [čuškopek] je čarobni stroj, čija se uporaba smatra prvim korakom u pripremi još čarobnijeg proizvoda zvanog ajvar. U ovom kraju, konzerviranje i pravljenje džemova vrlo su važan dio naše tradicije. Kiseli kupus, tursija (miješano ukiseljeno povrće u loncu), džemovi i žele – sve to već generacijama radimo u svojim kućanstvima, a posebna kategorija ovih omiljenih proizvoda su oni koji imaju kao glavni sastojak slatku crvenu papriku. Među njima je najpopularniji ajvar, koji je tehnički pečena i zatim kuhana smjesa mljevene crvene paprike i začina (sol, ulje, ocat, ljuta paprika, a po želji i mljevena patlidžan). Ajvar nam dolazi iz susjednih zemalja Bugarske i Sjeverne Makedonije, ali i Srbija je poznata po njemu, posebno u južnim krajevima. U mojoj obitelji ajvar se pravi već generacijama, a čim sam bio u mogućnosti početi ga praviti, dobio sam recept od majke i spomenuti čushkopek od svekrve. Za zapis, čushkopek je roštilj za paprike. Kako kao nacija volimo dijeliti se na frakcije oko svakog pitanja od sporta do politike i povijesti, tako smo i gastronomski podijeljeni: postoje oni koji tvrde da pravi ajvar ne može sadržavati patlidžan, i oni koji vole dodavati patlidžan jer mu daje određenu blagu i kremastu teksturu. Zašto je ajvar, i njegovo pripremanje, dobro za pisca? Pa, zato što nam daje razlog da se dignemo od računala i napravimo neku korisnu fizičku aktivnost. Osim toga, povezuje nas s zajednicom, jer to nije posao koji netko radi sam. To se radi kolektivno. Priprema tursije također je gotovo ritualni zadatak.
Posljednje pitanje o vašem pisanju: Kada imate ideju ili sliku s kojom želite raditi, znate li unaprijed hoće li to biti pjesma, kratka priča ili roman?
Ne mislim da postoji strogo pravilo. Ponekad znate da će iz ideje nastati kratka priča; jednostavno vam se čini da je volumen ideja takav da je ta forma najprikladnija. Ponekad znate da je ideja dovoljno složena da se razgranava u roman. A ponekad nemate pojma, i priču će sama odrediti kamo će vas odvesti. Na primjer, jednom sam bio pogođen idejom o aplikaciji koja će pronaći savršenog partnera za nekoga, ali ti savršeni partneri se odvoje od ostatka svijeta; bilo mi je jasno da ta premisa ima dovoljno potencijala za roman. Nije važno što sam je najprije oblikovao u novela, a kasnije razvio u još dužu formu! S druge strane, roman Jegermajster počeo sam pisati s jednom slikom u glavi: par na obali pokušava shvatiti kako su došli tamo, i od toga je spontano nastala priča od preko 200 stranica. Ideja iz sna prirodno se povezala s scenom na plaži – i eto, roman. Ali da sam se držao te obale, s tom jednom scenom, možda bi završilo kao mala priča od nekoliko stranica. Stoga, ponekad sve ovisi o tome kamo će vas priča odvesti. Mislim da ideje nose potencijal unutar sebe: neke će biti bolje realizirane u malom formatu, dok druge imaju dovoljno “mesa” za duži format. No, tu je i ona stvar: pisac to često ne zna unaprijed.
Kako biste opisali odnos između pisaca, publike i izdavača s prostora bivše Jugoslavije? Kako se, s političkim razlikama zemalja i službenim jezicima, događa “na terenu”? Kada se književnost dijeli i cijeni preko ovih (novih) granica, je li zajednička nit “jugonostalgija” ili nešto drugo?
Neke od bivših jugoslavenskih država zaista dijele jezik u smislu da, iako postoje manje leksičke i gramatičke razlike, svi se odlično razumijemo i možemo čitati jedni druge bez prijevoda. Za mene, to znači da je to jedinstveni kulturni prostor na taj način. Ne bih rekao da ta perspektiva nužno ide do razine jugonostalgije, već jednostavno do želje da dijelimo sve više iskustava kroz književnost, da zadovoljimo svoju snažnu znatiželju za čitanjem i stvaranjem. Zašto bi se zatvarali u vlastitu zemlju ako odlično razumijete ljude koji žive i stvaraju izvan nje? Štoviše, s obzirom da svi dijelimo relativno skučen prostor Balkana, shvaćate da dijelite slične kontekste, prepoznajete sebe u drugima, i možete se poistovjetiti s problemima i radostima autora s druge strane granice. U stvari, često se suočavate s sličnim dilemama. Kako onda ne biste to vidjeli kao jedan kulturni prostor? Na čemu bismo se, u tom slučaju, trebali dijeliti? Kada je planet postao manji nego ikada, opet govorimo o podjelama! Ako nastavimo ovako, na kraju ćemo imati samo male komadiće zemlje veličine naših stopala koje ćemo moći nazvati “svojima”. Svaka zemlja će imati jedan kvadratni metar tla, i to će biti naše “države”.
Kako ste opisali utjecaj ratova u bivšoj Jugoslaviji na vaše pisanje?
Pa, ne vjerujem da sam opterećen temama vezanim uz rat ili raspad moje bivše zemlje. Nekako se čini kao očekivanje da o tome pišemo, ali to nije naša jedina tema, niti bi trebala biti. Ratu se bavim kada je priča za to potrebna, i u mjeri u kojoj je to nužno u toj priči. Ponekad to zna biti samo odjek prošlosti, podsjetnik na ratne godine, na izbjeglice ili duboku krizu u kojoj je Srbija bila 1990-ih. Podsjetnici na prosvjede, režim Slobodana Miloševića i slično. Dio toga je u mojim pričama i romanima, ali nikada nije dominantna tema. To je više dio pozadine ili seta, atmosfera, koja daje odgovarajući kontekst za radnju.
Vegemite ili Marmite?
Ha! To se uvijek mijenja. Dugo je vremena na prvom mjestu bila Marmite, ali nedavno sam se više sprijateljio s australskom verzijom, uglavnom zbog konzistencije. Lakše se maže. No, uopće se ne bunim kada mi netko donese staklenku jednog od ovih namaza da “doda malo snage u moje doručke”.
John K. Cox je profesor istočnoeuropske povijesti na Sveučilištu u Sjevernoj Dakoti u Fargo. Specijalizirao se za balkansku i srednjoeuropsku intelektualnu povijest od 1815. godine. Objavio je desetine književnih prijevoda, uključujući knjige Danila Kisa, Biljane Jovanović i Judite Salgo, a trenutno prevodi Isidoru Sekulić.
Ovaj intervju podržao je Fond za projekte književnosti srednje i istočne Europe, Amsterdam.
Najnovije vijesti
Zašto ukrajinske zajednice i dalje gube prilike za oporavak
autor Valerii Kravets
04. prosinca 2025.04. prosinca 2025.
Kako je rat u Ukrajini pretvorio moldovsku jednosmjernu egzodus u dvosmjerni migracijski koridor
autor Diego Muro, Geza Dobo i Robert Gonczi
03. prosinca 2025.04. prosinca 2025.
Nakon žalosti, što je sljedeće za Srbiju?
autor Camillo Cantarano
03. prosinca 2025.07. siječnja 2026.
Herson: tri godine nakon oslobađanja
autor Stanislav Ostrous
01. prosinca 2025.25. veljače 2026.