Eurobiedacy i euromaxxing. Čega nam zavide Amerikanci?

Krytyka Polityczna
Eurobiedacy i euromaxxing. Čega nam zavide Amerikanci?

Euromaxxing postaje gotovo pokret otpora protiv ofenzive anti-ljudske ideologije, u kojoj nema mjesta za neproduktivne oblike provođenja vremena. Objava Eurobiedacy i euromaxxing. Čega nam zavide Amerikanci? prvi se pojavio na Krytyka Polityczna.

Wstati bez budilnika, otići na kavu sa prijateljima, zatim jesti ručak s njima, započeti daydrinking i ništa više tog dana ne napraviti – takav stil života promovira popularna posljednjih godina internetska kreativnost. U zamisli autora to nije toliko pohvala hedonizmu, koliko cijenjenje europske kulture.

U nju je, naime, uključeno poštivanje slobodnog vremena, što se očituje, između ostalog, u nizu radnih prava koja omogućuju razvijanje umjetnosti odmora. Od plaćenih odmora, preko zaštite work-life balance, do relativno niskog u globalnim razmjerima satnog radnog vremena. Takav raspored prioriteta, prema mišljenju nekih, ima i negativne posljedice, rado istaknute od strane komentatora s druge strane oceana.

Tko je ovdje siromah?

O tome da je Europa siromašna, zaostalа i u stanju općeg raspada, vole govoriti političari iz okruženja Donalda Trumpa, ističući sve nedostatke (pravi ili navodni) Starog Kontinenta. U sličnom duhu govore i internetski korisnici koji nisu naklonjeni Europi, koristeći popularizirani u tom kontekstu termin europoors. Amerikanci se, između ostalog, hvale time da čak i u najsiromašnijoj državi (Mississippi) BDP po stanovniku je viši nego u Francuskoj ili Italiji, jasno nadmašujući prosjek EU. Iako su Španjolci, povezani s siestom, bolji od poznatih kultura Koreje ili Japana, što je, uzgred, popularni motiv memova koji promoviraju euromaxxing, SAD doista djeluju da imaju razlog za ponos. Ili ipak ne?

Izvlačenje dalekosežnih zaključaka na temelju samo jedne statistike nužno iskrivljuje stvarnost – ako se uzmu u obzir drugi podaci, dolazimo do potpuno različitih zaključaka. Ispostavlja se da takva prednost Sjedinjenih Država uglavnom proizlazi iz većih društvenih nejednakosti i precijenjenih srednjaka i milijardera. Ako usporedimo medijane bogatstva, prosječni Talijan ili Španjolac je bogatiji od prosječnog Amerikanca. Također, nedavno predloženi od strane ekonomista Oliviera Stercka pokazatelj srednje siromaštva smješta SAD daleko iza država poput Njemačke ili Francuske.

Uz to, tu je i pitanje pristupa javnim uslugama, koje u Europi funkcioniraju na znatno višoj razini, tako da, primjerice, dolazak hitne pomoći ne bi izazvao financijski kolaps. Prosječna plaća, iako nešto niža, mogla bi se smatrati prihvatljivom cijenom za sve vrste socijalnih osiguranja, no za to će biti protivnici teorije o nekompetitivnosti Europe, za koju bi, između ostalog, bila odgovorna prisutnost država socijalne skrbi.

Razlika u BDP-u po stanovniku, često isticana u tiradama o euro-siromasima, također proizlazi iz toga da Amerikanci jednostavno rade znatno više. Za razliku od američkih radnika, njihovi europski kolege imaju zajamčena najmanje četiri tjedna plaćenog odmora (u nekim državama i više), a osim toga, pravo na bolovanje, roditeljske dopuste itd. smatra se, prema mišljenju nekih, znakom lijenosti, što dovodi do lošijih gospodarskih rezultata i gubitka Europe u konkurenciji s SAD-om. No, je li uopće vrijedno sudjelovati u toj utrci?

Oprosti, nisam na poslu, javit ću se za dva mjeseca

Kada Amerikanci šalju memove o siromašnim Europljanima i ismijavaju navodno zaostalost EU, uobičajen odgovor zagovornika euromaxxinga je da će se očitovati o tim optužbama nakon nekoliko tjedana, nakon što uživaju u svojim odmorima na Ibizi, Lazurom ili u Alpama. Ponekad čak i europski čelnici djeluju po sličnom principu. Nekada je izazvala smijeh spora reakcija EU na izbijanje rata u Iranu – eskalacija je nastupila u subotu ujutro, pa je Ursula von der Leyen najavila da će se time pozabaviti u ponedjeljak. Šalilo se da ni izbijanje Trećeg svjetskog rata ne bi poremetilo europsko pravo na slobodan vikend.

Međunarodne krize, gospodarski problemi, kritike iz inozemstva – pravi Europljani se time ne zamaraju, već popivaju Campari na balkonu, ljuljajući se uz italo disco. Kao često korištena metoda ismijavanja pesimista, talijanski duo Mind Enterprises, čiji spotovi odaju bezbrižnu atmosferu sunčanog juga kontinenta. Europski opušteni stil ipak nije rezerviran samo za Sredozemlje, iako se najčešće s njim povezuje. Štoviše, nije ni potrebno imati EU putovnicu da bi se osjećao u tom duhu.

Nešto ironično, simbol euromaxxinga postao je američki kuhar i pisac Anthony Bourdain. Sve zbog fotografije na kojoj sjedi s baguetteom i kavom za stolom pariškog lokala, mirno upijajući sunčeve zrake. Pri ruci ima paket cigareta, a u tom smislu, euromaxxing uglavnom ne promiče zdrav način života – zabranu pušenja u javnim prostorima smatra napadom na europske tradicije. Često se hvali i daydrinking, a vjerojatno bi i spašavanje pubova odlično pristajalo uz taj trend. Još jedna osoba koja simbolizira euromaxxing na internetu je glumac Mads Mikkelsen, također povezan (barem u memovima) s prilično opuštenim pristupom u korištenju opojnih sredstava.

Spomenuti Bourdain jednom je rekao da tijelo nije hram, već zabavni park, pa je potrebno uživati u vožnji. Vjerni toj misli, euromaxxing odbacuje asketizam i potiče na uživanje u životu, ali to ne znači da ne nosi i pozitivne političke vrijednosti.

Euromaxxing na pomoć radnim pravima i socijalnim dostignućima?

Suvremena civilizacija prožeta je kultom ne toliko rada koliko napornog rada – karijera treba biti iznad privatnog života, raditi desetak sati dnevno treba biti ponos, a sjedenje u kafiću s laptopom bolja aktivnost od socijalizacije ili mirnog ispijanja kave. Ukratko: živjeti da bi se radilo, a ne obrnuto. U tom kontekstu, euromaxxing postaje gotovo pokret otpora protiv ofenzive anti-ljudske ideologije, u kojoj nema mjesta za neproduktivne oblike provođenja vremena.

Popularizacija tog trenda vjerojatno je u velikoj mjeri posljedica toga što model života koji promovira postaje sve ugroženiji. Trenutno, europski političari više ističu američke standarde nego svoje vlastite. Opisivajući borbu protiv Praznika rada, spomenuo sam i uvjerenje francuskih liberala da bi njihovi sunarodnjaci trebali raditi duže i teže, što je široko prihvaćeno među elitama EU. Kraj je dugim ručkovima, siestama i velikodušno dijeljenim godišnjim odmorima.

Nije naravno da euromaxxing opisuje svakodnevicu prosječnog Europljanina – malo tko si može priuštiti takvu vrstu lijenosti. U europskoj kulturi ipak je predviđeno mjesto za razvoj umjetnosti odmora, uživanje u jednostavnim zadovoljstvima i korištenje prava na radne i socijalne beneficije stečene u posljednjem stoljeću. Čak i ako to nije po ukusu elita, koje bi najradije jedine koristile slobodno vrijeme.

Stoga ćemo još mnogo čuti o euro-siromasima, nekompetitivnosti EU i gubitku u konkurenciji s državama gdje ljudi imaju još teže. U takvim situacijama, umjesto da se ide prema dnu, bolje je slijediti načelo euromaxxinga: ne brinuti se previše, pustiti italo disco i, uživajući u piću, zasluženi odmor.

Objava Euro-siromasi i euromaxxing. Čega nam Amerikanci zavide? prvi je put objavljena na Kritika Politička.